Spisateljica Slavica Stojan, naučna savjetnica u Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, sretna je što je „zalutala“ u područje mikropovijesti, istorije svakodnevice, fenomen koji je jako prepoznatljiv kada ispred sebe imate jednu određenu teritoriju (Dubrovačka republika, grad Dubrovnik), gdje možete da prepoznate razne fenomene: način komunikacije, simbolika, običaji, jezik. Ona je predstavila svoje djelo ljubiteljima lijepe riječi u Kotoru, ali je malo razočarana što u Nacionalnoj biblioteci Đurđe Crnojević na Cetinju nije došlo do susreta sa čitaocima, kojih je, osim službenika Biblioteke, kaže, bilo vrlo malo. Za Kotor kaže da je, kao i Dubrovnik, takođe bogat arhivskom građom, koja može da posluži za divne priče, onakve kakve je ona objavila svojim knjigama, a s obzirom da je objavila i stotinak istraživačkih radova, sebe smatra prvenstveno naučnom poslenicom, a onda i spisateljicom.
- Ne smatram sebe književnicom, to mi je nekako „nusprodukt“, ja sam znanstvenik (naučnik), radim u Institutu za povijest Hrvatske akademije, sva ta znanja i sav taj rad koji tamo zdušno ulažem u nešto, koristim onda i na ovu drugu stranu. Ja sam književni povjesničar, uvijek su me zanimali hrvatski pisci, ali ne sa one obične strane, versifikacija, što je pisac htio reći, poetika, kakvi su mu uzori.. Puno više me zanimao antropološki pristup. Književna antropologija je savremena nauka koja polako sa američkih i engleskih strana dospijeva i kod nas. Ali, ja to nisam prvi put zaslijedila od američkih autora, nego je to spontano došlo, poslije sam vidjela da i oni to rade na taj način. Neki od tih američkih autora su radili u francuskim arhivima koji su dobri, ali tako dobar arhiv i tako dobro opskrbljen kao što je Dubrovački arhiv, star nekoliko stotina godina, niko nema, naglašava Stojan.
Njen prvi susret sa istraživanjem književnosti i istorije bio je prije 25 godina kada je u okviru Istorijskog instituta počela da radi u Ljetnjikovcu Sorkočević, koji ima autentičnu arhitekturu renesansnog Dubrovnika. U to doba živjela je u porodičnom renesansnom ljetnjikovcu u Rijeci dubrovačkoj, tako da je živjela i radila u vrlo sličnim prostorima. Ti su prostori za nju bili izuzetno inspirativni. U Dubrovačkom arhivu u najljepšoj palači Sponzi na Stradunu je pronašla bogat materijal, jezični i socijalni, psihološki, koji naziva „enciklopedija antropoloških likova“.
-Počela sam sa 18. stoljećem koje je lako čitljivo, jako narativno, priče su duge, pogotovu ako su sudski sporovi bili sa većim negativnim životnim pojavama. Onda sam silazila polako u 16. stoljeće i tamo sam prepoznala književne likove iz djela hrvatskih pisaca koji su stvarali i živjeli u Dubrovniku, prepoznala sam ih kao autentične ljude. Poklopilo se to sa obilježavanjem 500. godišnjice rođenja Marina Držića- te godine pronašla sam najveći broj marginalaca, njegovih likova, ljude sa trgova, obične ljude, postolare, ljude koji prodaju mirišljive vodice, koji prodaju tekstil na ulicama... Mene ne zanima ono što zanima povjesničare nauke i umjetnosti- gdje ima baroka, renesanse, gotike, nego me zanima ko tu živi, zašto živi, odakle mu novac za izgradnju kuće, kakve sudbine se unutra kotrljaju. Ti ljudi su taj život grada, tu silnu socijalnu energiju, kao što su je prenijeli na Držića, prenijeli i na mene, pa sam ih i ja počela koristiti. Tako su nastale moje priče. Onda sam shvatila drugu stvar- da puno toga što tamo ne mogu dovršiti, zaokružiti, mogu sama domisliti. E, to je već moj književni doprinos svemu tome, objasnila nam je Slavica Stojan, dodajući da su tako nastale „Priče iz starog Dubrovnika”, „Priče iz ljetnikovca“, a trenutno završava knjigu „Tu i nađoh pravi život”, takođe priču o ljetnjikovcima kroz 500 godina njihovog postojanja. Ističe da su „sve podudarnosti nenamjerne i slučajne”, ali da se u pričama iz ljetnjikovaca mogu prepoznati brojne dubrovačke familije.
- Najinteresantnija je smjena vremena, nešto fascinantno, ljudi misle kad vide tako finu kuću da je tu uvijek bio šampanjac, ples, bogatstvo, a nije - bila je smjena lošeg i onog veličanstvenog, onda nekakva neutralna zona ništavila koja traje stoljeće, pa onda neko stvori novac i opet krene.., kaže spisateljica. M.D.P.


U svemu traži priču

U životu, književnosti, svuda tražim priču. Arhivske priče su segmenti, a na vama je da ih dovršite kao pisac, da izmislite njihov kraj, početak ili dijelove, ili da se kao naučnik „ubijete” dok nađete smisao nekom detalju koji ste pronašali.